IZLOŽBA "NEPATVORENI LUDIZAM" - SPLIT

Galerija Brešan i

Filozofski fakultet

Pet slikara s Kvarnera

(Saša Jantolek, Mirna Sišul, Željan Pavić, Mirela Peterlić i Nevena Živić)

Filozofski fakultet, Prizemlje 1

Split, Poljička 35

srijeda 4. 12. u 19.00 sati

izložba ostaje otvorena do 10.1.2025.

PET SLIKARA(ICA) S KVARNERA

Nepatvoreni ludizam Hommage Vjekoslavu Voji Radoičiću (Požega 1930. - Rijeka 2017.)

Dugo me držalo uvjerenje kako Primorje kao regionalna cjelina, po pitanju likovnosti, legitimira jedan naivni, djetinji pogled na svijet i pomalo infantilno tumačenje viđenoga. Moguće me na takav način sagledavanja stvari „prisililo“ dugogodišnje prijateljevanje s velikim slikarom i karika - turistom Vojom Radoičićem. Poput nezaboravna ilustratora i slikara Ivice Antolčića čiji je opus gotovo isključivo bio posvećen djeci nekako edukativno Vojo je priznanje stekao nastojeći cijelo vri - jeme u sebi sačuvati dijete. Mališa prepunog iskrenosti, željnog razbibrige. To pomalo naivno sagledavanje života bilo bi bogohulno povezati sa svijetom naivaca i njiho - vom nepatvorenom iskrenosti. Bio je to nadasve prisni i neiskvareni pogled na svijet oko sebe, prepun vedrine, svjetlosnim godinama odmaknut od jadikovki ovdašnjih, svagdašnjih crnjaka koji nas uporno pritiskaju. Idolatrija vezana za Voju kao da se nehotično prelila na ozbiljan krug umjetnika koji su u vlastitim iščitavanjima nalazili opipljiva i kreativna polazišta, nadasve unikatna i otklonjena od izvornika. Razumljivo, sve se s praksom još više udaljavalo od referentnog polazišta, do neprepoznatljivosti. Moja je subjektivnost utiho čuvala nehotičnu poveznicu s likovnom ostavštinom velikog, nesuđenog „moreplovca“. U potrazi za posebnostima hrvatske moderne moja je teorija „stručno“ ne jednom rasplitala postavke veza - ne uz Dubrovnik i Strajnićev kolorizam, jednako tako intenzivno živio sam splitska sfumata i konačno tražio razbibrigu i razdraganost u riječkom, šarenom pogledu na svijet. Onom što obavezno slavi mali Kvarnerić i svu tu maritimnu simboliku koja ga omeđuje. Bilo kako bilo, ako sam i bio u krivu sve je ostalo popločano kvalifikacijama da se radi o osebujnoj umjetničkoj destinaciji koju sam bolje upoznao postavši počasnim građaninom susjednog grada, Kastva. Točnije iskrenim prijateljevanjem s Sašom Jantolekom, slikarom ovdašnjim, koje me je još čvršće vezivalo za uvjerenje kako moje spekulacije, makar i bile radikalne, pa i na klimavim nogama, ipak nisu daleko od istine, ili barem imaju intuitivno pokriće.

Jantolek: Imperativ ležernosti Zasigurno ste se ne jednom defetistički zapitali: Ima li uopće lijeka i nade? Iskreno ja sam ih nerijetko tražio i nalazio po zakutcima intimizma slikara (kao temeljne djelatnosti) Saše Jantoleka. Ponajprije radi konzervirane razbibrige i veselja koje smo inače zagubili, ali i poradi šarma, bezbrižnosti, iskrenosti i svojevrsnog ludizma. Svijet je to bezbrižnih, iskrenih, svijet veseljaka. Djetinji neki okvir gdje je sve posebno, neočekivano, otklonjeno od normale, nahereno vedrini i smijehu, začinjeno ležernošću i nepretencioznošću. Tu jutra nisu obična, monotona i olovna, tu caruje vedrina koju ne može ugroziti poneki oblačić s Kvarnera, oli dim iz fumara kakvog ruzinavog tankera što strpljivo čeka na vez. Šetam i danas, prigodno, šternama Jantolekovog Kastva. Bajkom u kojoj se osjećam važnim i sigurnim, radosnim i razdraganim, sretnim s malim i što je ključno u krugu bliskih. Ne, ne pada mi na pamet da gledam u tuđi tanjur, jer svatko ima onoliko koliko treba

Igor Brešan